Još dok ne napune godinu dana, neka djeca počinju da obavljaju veliku nuždu u određeno doba dana – najčešće poslije (ili za vreme) obroka – a pošto su dotad već naučila da sjede i razumiju dosta onoga što im je rečeno, njihovi roditelji ponekad ih baš u to vreme stavljaju na tutu.

Iako se obično kaže da se dijete „uči na tutu”, u tome nema nikakvog učenja. Treba samo staviti dijete na pravo mjesto u pravo vreme, tako da obavi nuždu u tutu umjesto u pelene.

Pošto taj postupak ne pomaže djetetu da se brže navikne da koristi tutu, pomisliti ćete da je sasvim bezazlen. Međutim, nije tako. Ako počnete to da radite kad dijete ima dvanaest mjeseci, vjerojatno neće biti nikakvog protivljenja: tuta mu neće biti čudnija od drugih mjesta na kojima sjedi. Ipak, dva mjeseca kasnije, to bi moglo da mu postane odbojno.

Dijete ovog uzrasta ne želi da sjedi nigdje ni minut duže nego što je neophodno, a sjedenje na tuti izgleda mu besmisleno.

Kad ga stavite na stolicu, dijete dobije nešto za jelo; kad ga stavite u kolica, vodite ga nekud; kad ga stavite na tutu, ne dobije ništa, osim obavljanja nužde, koju je moglo da obavi bilo gdje. Ako vam je stalo do toga kako se dijete osjeća u vezi s tim, posle nekoliko tjedana prestat ćete da pokušavate da ga naučite da koristi tutu. A ako nastavite da ga prisiljavate da sjedi na tuti, postoji realna opasnost da izazovete sukob koji će neminovno dovesti do usporavanja čitavog procesa zato što dijete neće moći da preuzme kontrolu nad svojim fiziološkim funkcijama dok ne bude fizički sposobno da to radi. Ako dijete počnete da navikavate na tutu prije nego što fizički bude spremno za to, budite svjesni da od njega zahtijevate nešto nemoguće. Ono će biti izloženo pritisku. Ako insistirate na saradnji prije nego što je dijete emocionalno dovoljno sazrelo, vi mu u stvari namećete svoju volju na terenu na kojem ne možete da pobijedite. Ne postoji nikakav oblik prisile kojim dijete može da se natjera da koristi tutu, a ako biste istrajali u tome protiv njegove volje, ono će vam se sasvim sigurno usprotiviti, i to uspješno. Postoje i drugi razlozi zbog kojih „rano učenje” nije dobro. Lako može da se izračuna da ni uz uspješno biranje „pravog trenutka” nećete uštedjeti ni vreme ni trud. Istraživanja su pokazala da, bez obzira na to kad ste počeli da uvodite tutu, prije polovine treće godine ne možete da se pouzdate u to da će dijete preko dana ostati suho i čisto. Uzmimo, na primjer, da počnete da stavljate dijete na tutu kad ima dvanaest mjeseci, i to šest puta dnevno: učinit ćete to 3.285 puta prije nego što postignete cilj – da djetetu nisu više potrebne pelene. Svaki put morat ćete da svučete i obučete dijete (3.285 puta, uz uobičajeno oblačenje i svlačenje). Često će se događati da ne pogodite pravi trenutak, pa ćete i dalje imati mnogo posla oko prljavih pelena. Ako pričekate da dijete bude spremno – negdje oko pune dvije godine – spomenute radnje morat ćete da uradite oko tisuću puta da biste postigli isti efekt. S obzirom na to da je mnogo lakše skinuti prljave nego (nadamo se) čiste pelene, staviti dijete na tutu, a onda mu opet obući pelene, i vi i dijete od toga možete da imate samo koristi. Iako je pojam „učenja na tutu” duboko ukorijenjen u tradiciji odgajanja djece u zapadnoj civilizaciji, taj naziv je pogrešan. Vi dijete ničemu ne učite, niti je riječ o njegovoj poslušnosti. Vi mu pomažete da uradi nešto za sebe. Krajnji rezultat jeste da dijete stekne kontrolu nad sopstvenim fiziološkim potrebama – da prepozna osećaj pune bešike ili crijeva i da na to reagira na društveno prihvatljiv način – da kaže odrasloj osobi, ode u toalet ili pronađe tutu.

Ma kako rano počeli s tim, teško da ćete moći da se pouzdate u djetetovu kontrolu prije treće godine, čak i preko dana. A bez obzira na to koliko dijete možda kasni sa stjecanjem kontrole, sigurno neće krenuti u školu u pelenama, osim ako za to ne bude odgovoran neki neurofiziološki ili emocionalni problem. Do otprilike petnaestog mjeseca, većina djece obavlja nuždu automatski. Dijete ne zna da bi uskoro trebalo da obavi nuždu, pa čak ni da ju je upravo obavilo. Možete da zaključite do koje je točke razvoja dijete stiglo na osnovu toga kako se ponaša ako se upiški kad je golo. Ako uopće ne pogleda u baricu, to je zato što ne shvaća da ima bilo kakve veze s njom. Takvo dijete još nije spremno za tutu. Međutim, ako bude gledalo u baricu s zanimanjem, pa je još dodirne i prstom, to znači da je shvatilo vezu između osjećaja mokrenja ili pražnjenja crijeva i onoga što vidi da je nastalo. Kad dođe u fazu da shvaća da je obavilo nuždu, ali još ne zna unaprijed kad će da je obavi, dijete još nije spremno da koristi tutu, ali možete mu je pokazati da bi se upoznalo s njom.

U ovoj fazi treba da budete sigurni da je dijete naučilo čemu služi tuta i da je shvatilo da će je jednog dana upotrebljavati. Vama je to očigledno, a ako dijete ima stariju braću ili sestre, ili provodi vreme u grupi djece, vjerojatno je i njemu. Međutim, za jedno dijete to može da bude prava misterija. Na kraju krajeva, odrasli koriste klozetsku šolju, a ne tutu.

Te dvije stvari uopće ne liče jedna na drugu. Pokažite mu tutu i objasnite da će u nju obavljati veliku i malu nuždu (ili kako ih već naziva) kad bude poraslo toliko da mu pelene više neće biti potrebne. Zatim je odložite u kutić gdje se dijete igra (ako se ne protivi tome) ili u toalet koji najčešće koristite. Nemojte baš da ga potičete da je stavlja na glavu kao šešir, ali ako je i to potrebno da bi postali prijatelji, dozvolite mu. Ako je zainteresirano za tutu, možda će na nju (ili u nju) da stavi svog medu. S vremenom (možda za nekoliko dana, a možda za nekoliko mjeseci), dijete će poželjeti da i samo sjedne na nju. Kad to uradi, nemojte odmah da mu skidate pelene. Možda dijete samo želi da vidi kako izgleda sjediti na tuti. Još nije spremno da počne da je koristi.

Pravi trenutak da počnete da ohrabrujete dijete da koristi tutu jeste kad ono bude u stanju da osjeti da će uskoro da obavi nuždu, a ne samo da ju je upravo obavilo. To se obično prvo dogodi kad je riječ o velikoj nuždi. Vjerojatno će da se ukoči, crveno u licu i sa suzama u očima, kao i prethodnih mjeseci dok je obavljalo nuždu u pelene. Međutim, ovog puta uhvatit će vas za ruku, pogledat će vas i reći šta očekuje. Sve dotad, svi su u kući znali kad je dijete obavilo veliku nuždu, osim djeteta samog. Sad i ono zna i može da odluči da li će obaviti nuždu u tutu umjesto u pelene. Međutim, imajte na umu da govorimo samo o kontroli crijeva, a da je izbor o tome gdje će obaviti nuždu – kako sada tako i kasnije – na djetetu samom.

Djetetu je lakše da postane „čisto” nego da postane „suho”. Većina djece prazni crijeva jednom ili dvaput dnevno (ako ne i rjeđe), a mnoga od njih obavljaju nuždu otprilike istovremeno tako da uglavnom znate da o tome ne morate više da brinete do narednog dana. Osim toga, ako dijete želi da koristi tutu, možete mu jednostavno pomoći.

Odrasla osoba koja obraća pažnju na to lako može da primeti znakove, a od trenutka kad dijete postane svjesno potrebe do samog obavljanja nužde ima sasvim dovoljno vremena da se nekom obrati i stigne do tute. Pelene, koje su još uvijek potrebne zbog mokrenja, mogu da budu naporne djetetu koje se trudi da koristi tutu. Ako znate da obavlja nuždu poslije doručka ili popodnevnog spavanja, pokušajte da ga bar neko vreme ostavite bez pelena. Neka tuta stoji na uobičajenom mjestu, pričekajte dok vam dijete ne kaže ili nekako stavi do znanja da treba da obavi nuždu, a zatim mu neobavezno predložite da je obavi u tutu. Ako dijete odbije (sada ili tijekom narednih nekoliko mjeseci), nemojte da ga prisiljavate, niti nagovarate na to. Vi pokušavate da mu pomognete da se samo brine o sebi, a to nije nešto na šta možete da ga prisilite. Ako mu je svejedno ili mu se svidio vaš prijedlog, donesite mu tutu ili mu recite gdje se nalazi, pomozite mu da skine odjeću ako to zatraži od vas, ostanite s njim dok bude na tuti i mirno ga pohvalite ako se nešto dogodi.

Mnoga djeca koja se s tutom upoznaju na ovakav nenametljiv način i u pravom trenutku, steknu potpunu kontrolu nad svojim crijevima za nekoliko tjedana. Međutim, ako dijete ne prihvati tu ideju, trebalo bi da budete oprezni i da upozorite svog partnera i sve osobe koje se, osim vas, brinu o djetetu.

Nemojte da prisiljavate dijete da sjedi na tuti ni onda kad ste sigurni da uskoro treba da obavi nuždu. U ovom uzrastu djeca su podložna kontra sugestiji. Što mu budete jasnije pokazivali da želite da sjedi na noši, to će manje htjeti da vam udovolji. A što budete zainteresiraniji za ono što izlazi iz njega, to je veća vjerojatnoća da će se prema svom izmetu ponašati posesivno i da će biti ugroženo vašom željom da ga bacite u klozetsku šolju i potom povučete vodu.

Trudite se da ne djelujete previše zainteresirano. Najbolje bi bilo kad uopće ne biste bili zainteresirani. Ako ste oduševljeni kad uspije, a razočarani kad ne uspije da upotrebi tutu, nemojte da se to vidi na vašem licu i u glasu. Najvažnije je da od upotrebe tute ne pravite moralno pitanje i da ne nazivate dijete „dobrim” ako je koristi, a „nevaljalim” ako je ne koristi. Upotreba tute umjesto pelena samo je još jedna nova vještina koju dijete pokušava da savlada. Ako obavi nuždu u tutu, dijete zaslužuje miran i zadovoljan komentar o sopstvenom odrastanju. A ako to uradi u pelene ili možda na pod, isto tako zaslužuje da jednako mirno pokažete suosjećanje i nagovijestite mu kako bi bilo dobro da to sutra obavi u tutu.

Nemojte da očekujete od djeteta da dijeli vaše gađenje prema izmetu. Ono je upravo otkrilo da je to proizvod njegovog tijela. Vidi ga kao nešto zanimljivo i svoje. Ako ga obrišete sa gađenjem i vidljivim strahom da ne uprljate prste ili ste šokirani i ljuti ako dijete dira i razmazuje izmet, povrijedit ćete njegova osjećanja. Ne morate da se pretvarate da dijelite njegovu fascinaciju – kako bude odrastalo, tako će otkrivati da se odrasli ne igraju sa svojim izmetom – ali nemojte ni da ga navodite na pomisao da je to nešto prljavo i odvratno. Ako pomisli da je vama njegov izmet odvratan, moglo bi da zaključi da cijelo njegovo tijelo u vama izaziva gađenje, a onda i da vam je ono samo odvratno.

Nemojte da pokušavate da utječete na prirodan ritam pražnjenja crijeva svog djeteta, osim ako to ne radite po savjetu i uputstvima liječnika. Neprimjereno je da se djetetu daju laksativi ili čepići da bi se potaklo pražnjenje crijeva u određenom trenutku. U pitanju je njegovo tijelo. Ako biste počeli da primjenjujete bilo kakvu silu, dijete bi osjetilo da pokušavate da ga nadvladate i kontrolirate.

Pomozite djetetu da bude što samostalnije kad je riječ o obavljanju nužde, ali nemojte da ga prepustite samom sebi. Ako ste čekali do kraja druge godine da biste počeli da koristite tutu, dijete sada već može samo da ode do tutu, da se skine uz minimalnu pomoć i da samo sjedne na nju i ustane sa nje. Idite s djetetom kad to traži od vas, sjedite pored njega s izrazom divljenja na licu, a onda tražite dozvolu da mu obrišete guzu (djevojčicama obavezno brisati guzu prema spolja kako izmet ne bi došao u kontakt s mokraćnim kanalom) i da ispraznite i operete tutu. Možda neće htjeti da povučete vodu dok je ono tu, ali ako ono to želi da učini, dozvolite mu. Što više bude osjećalo da kontrolira situaciju, to bolje. Dijete postaje svjesno osjećaja pune bešike otprilike u isto vreme kad počinje da osjeća da treba da isprazni crijeva, ali mu je mnogo teže da uradi nešto u vezi s tim, pa će kontrolu nad bešikom uspjeti da ostvari mnogo kasnije.

Kad počne da primjećuje osjećaj koji prethodi pražnjenju bešike, između tog trenutka i samog čina mokrenja nema dovoljno vremena da samo nešto uradi. Dijete će uzviknuti da mu se piški u trenutku kad bude napravilo baricu. Ako budete zatečeni, pokažite suosjećanje. I dijete je zatečeno time. Međutim, i prije nego što bude spremno da piški u tutu, dijete bi trebalo da zna da mokraća može da ide u tutu kao što može da ide u pelene. Ako navikavanje na tutu ide bez problema, dijete tome može spontano da doda i kontrolu pražnjenja bešike čim za to bude fizički spremno. Dijete nije fizički sposobno da zadrži mokraću sve dok se ne produži trajanje od trenutka kad postane svjesno da mu se piški do samog piškenja. Prvi znak spremnosti jeste stjecanje kratkotrajne kontrole nad mokraćom na način koji neka starija djeca zovu „stiskanje guze”. Mada je prijelomni trenutak, „stiskanje guze” samo po sebi nije posebno korisno. Ti mišići nalaze se suviše nisko da bi mogli da kontroliraju mokrenje. Pritisak u stomaku raste i dijete mora da se olakša. Može da se strpi još samo nekoliko trenutaka, i to samo ako stoji mirno, prekrštenih nogu. Ako krene prema tuti, upiškiti će se. Mogla bi da prođu još tri mjeseca dok ne nauči da preuzme kontrolu nešto ranije tako što će prepoznati osećaj pune bešike i stegnuti trbušne mišiće. Tad će moći da odgodi mokrenje na nekoliko minuta i neće izgubiti kontrolu dok bude hodalo. Moći će, također, i da ode do tute – ako bude htjelo. Čak i kad postane svjesno da treba da stigne do tute kad osjeti da mu se piški, pred vama je još uvijek dug i spor proces dok dijete ne postane sasvim suho, što će vjerojatno biti zamorno svima koji su u taj proces uključeni. Dijete piški mnogo puta na dan i kad god se zaigra, to može da se završi mokrom odjećom. A čak i kad uspije da ostane suho cijeli dan, to i dalje ne znači da mu pelene više nisu potrebne. Potreba za mokrenjem još uvijek ne može da ga probudi, tako da će i dalje da se budi s mokrim pelenama. Svi odrasli trebalo bi da budu taktični i obzirni u vezi s mokrenjem i pelenama jer bi, u protivnom, dijete moglo da se obeshrabri i da odbije da surađuje.

Trudite se da od samog početka budete usmjereni na „uspjehe”. Kad dijete bude naučilo da odloži mokrenje na nekoliko minuta, odaberite dan kad ste kod kuće i kad se ono probudi suho, pa oblačenje odložite za kasnije. Predložite mu da sjedne na tutu. Ako odbije, nemojte da ga prisiljavate. Neka tuta bude pri ruci, a vi ga ohrabrite da sjedne ako osjeti potrebu. Ako bude piškilo u tutu (ili na pod dok pokušava da stigne do tute), nježno ga pohvalite. Ako se zaigra pa se ispiški na pod, obrišite baricu bez komentara. U svakom slučaju, ta epizoda se završila i vrijeme je da ga obučete kao i obično. Ako je napolju toplo pa dijete može da bude golo u dvorištu, odlično. U stvari, ako je moguće, pričekajte ljeto ili praznike. Kad god bude vidjelo sebe kako mokri, to će mu pomoći da uspostavi vezu između osjećaja pune bešike i onog šta se dešava posle toga. Pošto posle nekoliko dana postigne određeni broj „uspjeha”, a vi mu ne budete prigovarali u slučaju neuspjeha, dijete će shvatiti da može da bude bez pelena kad je budno i kad ste kod kuće, kao i to da ćete mu pomoći ako bude bilo neophodno. Nemojte da preuveličavate njegovo dostignuće zato što bi činjenica da mu stavljate pelene prije polaska na spavanje mogla da u njemu izazove osećaj poniženja. Recite mu samo da mu je udobnije ako se igra bez pelena i da je tuta tu ako hoće da piški. Nemojte da zaboravite da će se djetetu u ovom periodu više puta desiti da ne stigne do tute. Pokažite razumijevanje za njegove nezgode: „Šteta, malo si zakasnio. Hajde da to obrišemo.” Kad dijete počne da piški u tutu, dok je kod kuće, nabavite mu gaćice koje smanjuju štetu od mokrenja u gaće i koje može da nosi i kod kuće i kad nekud idete. Dobro razmislite prije nego što počnete da koristite gaćice za jednokratnu upotrebu. Neke od njih tako dobro upijaju da dijete i ne zna da se pomokrilo. Umjesto da mu pomognu da nauči, te gaćice guraju problem u stranu. Gaćice od plastificiranog frotira ne isključuju upotrebu tute i toaleta zato što ne upijaju svu mokraću, a ipak su dovoljno udobne za nošenje, lako se oblače i svlače, i upijaju dovoljno da bi se izbjegle nezgodne situacije na javnim mjestima. U ovoj fazi nije loša ni ideja da dijete počnete da navikavate na toalet. Vjerojatno će mu se svidjeti ideja da radi isto što i vi. Ako dječak insistira na tome da piški stojeći kao njegov tata, možda pristane da sjedne ako ga podsjetite da svi sjede kad treba da se kaki. Ako i dalje ne želi da sjedi, možda će pristati da piški u tutu, a da kaki u klozetsku šolju. I dječaku i djevojčici potrebni je klupica ili čvrsta kutija da bi mogli da se popnu na šolju, kao i posebno sjedište pričvršćeno na dasku, da se ne bi plašili upadanja u nju. Kad dijete počne redovno da koristi klozetsku šolju, važno je da budete pažljivi kad povlačite vodu. Velikom broju djece zvuk vodokotlića je odbojan, a mnoga djeca plaše se kad vide vodu koja odnosi predmete. Još uvijek nemaju pravu predstavu o relativnoj veličini stvari, pa mogu da pomisle da voda može i njih da odnese. Zato dozvolite djetetu da povuče vodu ako mu se to sviđa. U suprotnom, pričekajte dok ne izađe iz toaleta. Kad dijete počne manje – više da kontrolira i malu nuždu preko dana, možete da mu stavljate pelene samo preko noći. Bez obzira na to što ćete i dalje često imati posla sa brisanjem poda i s mokrim gaćicama, važno je da djetetu više ne stavljate pelene, niti jednokratne gaćice koje imaju istu funkciju. Dok god ih povremeno nosi, dijete neće biti u prilici da nauči da svaki put kad osjeti da mu je bešika puna treba da ide na tutu ili u toalet. Ne možete očekivati od djeteta da misli: „Uskoro ću da piškim. Da li na sebi imam pelene ili nemam?” Kad dođu u tu fazu, djeca mahom bez problema prolaze kroz ostatak procesa. Nezgode će se dešavati sve rjeđe i jednog dana primijetit ćete da brisanje poda više nije jedna od vaših svakodnevnih obaveza.

Međutim, morate da vodite računa o sljedećem:
Nemojte sve vreme da gnjavite i podsjećate dijete da sjedi na tuti. Cilj je da ono samo shvati da su gaćice udobnije od pelena i da je upotreba tute brža i jednostavnija od presvlačenja. Ako budete vršili pritisak na njega, može da zaključi da mu je život bio jednostavniji dok je nosilo pelene i da su gaćice sve to pokvarile. Nećete imati nikakve koristi od toga ako ga budete neprestano opominjali. Treba da mu pomognete da shvati da sámo mora da uradi nešto kad bude osjetilo potrebu da obavi nuždu. Ako ga podsjećate na to, vi razmišljate umjesto njega i mogli biste čak da odložite trenutak kad ćete moći da se oslonite na dijete i budete sigurni da će se samo pobrinuti za to.
Nemojte da očekujete od djeteta ovog uzrasta da mokri kad za tim ne osjeća potrebu. Sve dok ne napuni tri godine, neće znati kako da se pomokri ako ne osjeća hitnu i prepoznatljivu potrebu. Zato nema smisla da šaljete dijete u toalet prije odlaska u grad „da mu se ne bi piškilo kasnije” i nema potrebe da se ljutite na njega ako mu se desi nezgoda u trgovini zato „što ste mu rekli da ide u WC-e prije nego što ste krenuli”.

Usavršite svoju vještinu pronalaženja toaleta. Kad dijete osjeti potrebu da ostane suho, mora da ima povjerenja u vas da ćete uvijek i u najkraćem roku uspjeti da pronađete mjesto gdje će moći da piški, gdje god se u tom trenutku nalazili. Zapamtite gdje su toaleti u trgovinama i ulicama kroz koje često prolazite. Nemojte da se uzrujavate ako treba da izađete iz autobusa, skrenete sa autoputa, izgubite mjesto u redu u pošti ili da se trkom vratite kući. Ponesite sa sobom tutu ako odlazite iz kuće na duže vreme. I uvijek – baš uvijek – nosite sa sobom rezervne gaćice. Dijete treba da nauči da kontrolira bešiku i kad jednom uspije u tome, bilo bi veoma nesretno ako bi ga okolnosti natjerale da trpi toliko dugo da na kraju ipak izgubi kontrolu.

Preuzeto iz knjige Vaše dijete, autor Penelope Lič

Sretno!!!